Usmjerivač

Izvor: Vidipedija
Inačica od 15:14, 2. prosinca 2008. koju je unio/unijela Aleksandar (razgovor | doprinosi)

(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na: orijentacija, traži
Tipičan bežični usmjerivač.
Usmjerivač je uređaj koji upravlja prometom na mreži. On je danas neizostavni dio većih računalnih mreža. Najčešća uloga usmjerivača danas jest odvajanje lokalne od "vanjske" mreže. U tvrtkama, a i u domovima, iako u manjoj mjeri, usmjerivači odvajaju računalo(a) od veze s Internetom (za manju kućnu mrežu koja nema izlaz na Internet usmjerivač i nije potreban, jer se ovdje sav promet zadržava na jednoj mreži). Bežični usmjerivači imaju dodatnu funkciju: preusmjeravaju promet između Interneta, lokalne žičane mreže i bežične mreže.

Prvi usmjerivači su bili obične kutije koje su imale samo jedan "ulazni" i jedan "izlazni" mrežni konektor. Računala su bila spojena na preklopnike, a oni na usmjerivače. Danas se skoro bez iznimke proizvode usmjerivači koji imaju ugrađene preklopnike pa nema potrebe nabavljati i preklopnik za spajanje više računala. Usmjerivači najčešće imaju četiri priključka za lokalna računala.

Ovisno o modelu, osim mrežnih priključaka za lokalna računala, usmjerivači imaju i neku vrstu veze "prema van". To može biti samo još jedan dodatni mrežni priključak ili manji RJ konektor koji se spaja direktno na ADSL liniju. Dodatni mrežni priključak je obično označen kraticom WAN (Wide Area Network), za razliku od LAN-a (Local Area Network). Na ovaj priključak ne treba spajati lokalno računalo jer na njega dolazi promet s vanjske mreže.

Softver

Shema povezivanja računala na Internet preko usmjerivača.
Budući da primjena usmjerivača nije univerzalna, tj. on nikada neće raditi potpuno istu funkciju na mnogim različitim lokacijama na kojima se može naći, potrebno je osigurati fleksibilnost. Ovu univerzalnost omogućuje softver. Usmjerivač je samo pojednostavljena inačica računala: ima centralni procesor koji obrađuje podatke, radnu memoriju i trajnu memoriju, kako bi mogao obrađivati naredbe koje se na njega šalju. Naravno, tu je i sklopovlje koje je potrebno kako bi usmjerivač upravljao prometom koji prolazi kroz njegove mrežne utičnice.

Ovome se softveru redovno pristupa preko HTTP sučelja, tj. preko najobičnijeg Web preglednika. Ovo je prilično logično i univerzalno rješenje, jer usmjerivač ionako ima vlastitu IP adresu koju je potrebno samo upisati u preglednik kako biste pristupili njegovoj konfiguraciji. Univerzalno je zbog toga što ne ovisi o operativnom sustavu na računalu sa kojega se pristupa usmjerivaču: to može biti pod Mac OS-om, Windowsima ili Unixom - jedini potencijalni problem je podrška preglednika pod tim različitim OS-ovima. Ni to ne bi trebalo predstavljati veći problem jer je u novije vrijeme na većini usmjerivača obavezno podržan barem Internet Explorer, često i Mozilla Firefox. Softver usmjerivača osigurava brojne nadzorne opcije. Moguće je pratiti promet kroz usmjerivač, filtrirati ga prema fizičkom obilježju računala (MAC adresa), IP adresi, filtrirati promet prema Internetu preko Web adresa koje se mogu zabraniti, a to je samo dio funkcija koje inače podržavaju i žičani usmjerivači. Bežični usmjerivači imaju ovakve postavke i za bežične mreže, te mnoge druge. Bežični usmjerivači obavezno imaju i antenu koja služi za odašiljanje i primanje podataka. Ona se redovno može odvojiti pa ju je moguće zamijeniti jačim modelom. Naime, antena koja najčešće dolazi s usmjerivačima jest omnidirekcionalna, tj. bežične valove odašilje u vodoravnoj ravnini u prostor oko sebe. Ovo je sasvim u redu ako se bežičnim putem korisnici spajaju na uređaj svuda iz njegove okoline. No, ako se povezuju jedna ili dvije točke, tada je potreban samo jedan ili dva smjera - u tom slučaju postoje usmjerene antene koje energiju radiovalova koncentriraju na jedan smjer pa je moguće dobiti bržu i stabilniju vezu na većim udaljenostima.

Bežični standardi komunikacije

Unutrašnjost usmjerivača.
Prvi bežični standard bio je 802.11b, podstandard šireg 802 standarda koji se odnosi na mreže. On je nudio teoretski maksimum brzine prijenosa od 11 Mbit/s (oko 1,3 MB/s), koji se zatim povećao na 54 Mbit/s sa 802.11g standardom, a danas su brojke koje se reklamiraju potpuno izašle iz svih razumnih okvira. Neke inačice 802.11n standarda (koji još nije službeno odobren) nude teoretske brzine prijenosa i do 650 Mbit/s! Ipak, realna brzina prijenosa je višestruko niža. Svakako treba spomenuti i da je n standard kompatibilan sa g standardom, i da je g standard kompatibilan sa b standardom, no ne vrijedi i obrnuto. Dakle, b uređaj neće moći raditi na g (ili n standardu), niti će g moći raditi na n. Brži uvijek može na sporije, no sporiji ne može na brže.

Glavna boljka bežične mreže jest stabilnost. Ovdje nije stanje kao kod žičane mreže, gdje uvijek postoji točno određeni put (kabel) kojim podaci putuju od predajnika do prijamnika. Atmosferske prilike imaju utjecaj na brzinu prijenosa, fluktuacije u snazi odašiljanja antene, te najviše prepreke između predajnika i prijamnika. Naime, preduvjet za imalo veće brzine prijenosa na većim udaljenostima jest tzv. LOS (line of sight), optička vidljivost. Na manjim udaljenostima, prepreke neće predstavljati veliki problem stabilnosti veze, no predstavljat će problem brzini prijenosa.

Vanjske poveznice