Ultraprijenosno računalo

Izvor: Vidipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Primjer ultraprijenosnog računala tvrtke Acer
Ultraprijenosnici su mala prijenosna računala koja se dijagonalom zaslona smještaju u raspon od jedanaest do četrnaest inča. Po svojim karakteristikama ne razlikuju se od većih prijenosnih računala, jedino što su ključne komponente (kućište, tipkovnica i zaslon) znatno manje. Također, ova računala pokreću standardi operativni sustavi, kao i veće laptope ili stolna računala. Uštede u težini i veličini najčešće se ostvaruju izostavljanjem nekih standardnih dijelova poput glomaznih priključaka za vanjske uređaje, optičkog pogona, pa čak i tvrdog diska. Kako se radi o iznimno malim prijenosnim računalima, u prostor njihovih kućišta inženjeri pokušavaju staviti što je god moguće više dijelova ne praveći velike ustupke, a što može imati negativan utjecaj na ergonomiju korištenja i ukupnu funkcionalnu moć samog uređaja. Ono što je također neupitno jest da ova računala vrlo često ostvaruju jednu važnu prednost pred nešto većim kolegama, a to je veća trajnost baterije, odnosno povećana autonomija korištenja. Ne zbog toga što imaju baterije većeg kapaciteta, nego zato što su komponente koje se ugrađuju u ove prijenosnike troše manje energije od onih koje se ugrađuju u veća prijenosna računala.

Ultraprijenosnici su namijenjeni širokom sloju ljudi, no njihovi su kupci pretežno poslovni korisnici kojima je mobilnost prioritet u poslovanju. Kako segment ultraprijenosnika nudi gotovo sve funkcionalne prednosti većih i težih prijenosnih računala, barem što se poslovnih operacija tiče, ovi prijenosnici su gotovo idealni upravo takvim pojedincima. Istina je da poneki modeli mogu poslužiti i grafičarima te manje zahtjevnim igračima. Ovakvi prijenosnici ipak najbolje odrađuju tek jednostavnije računalne operacije kao što je surfanje Internetom ili korištenje različitih tabličnih aplikacija te programa za uređivanje teksta. Pojedini primjerci imaju nešto drugačiju ciljnu skupinu i svojim dizajnom više su okrenuti ženskoj populaciji (neki čak imaju i kristale ugrađene na pojedine dijelove). I ovo posve ima smisla, ako uzmete u obzir njihovu najlakše prepoznatljivu odliku - lagani, mali, prijenosni.

Komponente ultraprijenosnih računala

Zaslon

Zasloni ovih prijenosnih računala uvelike variraju, od jeftinih i relativno loših do vrlo kvalitetnih i zaslona osjetljivih na dodir, kao što je to slučaj kod Tablet PC prijenosnika. Kvaliteta zaslona vrlo je bitna zbog njegove dijagonale. Kad govorimo o kvaliteti u ovom kontekstu, onda mislimo na kvalitetu kako bismo je ocijenili i kada govorimo o samostojećim LCD monitorima, dakle: svjetlina, kontrast, vidni kut itd. Sve ove vrijednosti često su niže od prosjeka, a pogotovo može zasmetati manja svjetlina koja je posljedica upravo one ranije spomenute štednje na potrošnji.

Tipkovnica

Tipkovnice, o kojima u većoj mjeri ovisi ergonomija i ugoda u korištenju prijenosnih računala, je problematična točka malih prijenosnika. Standardna tipkovnica je dugačka minimalnih 35 cm što je u startu pet centimetara dulje od najduljeg prijenosnika u ovoj klasi, a one manje da i ne spominjemo. Smanjivanje tipki, njihov često nelogičan položaj i izbacivanje tipki iz postave tipkovnice najveći su ustupci koji su proizvođači primorani učiniti, čime može doći do većeg narušavanja ergonomije i naviknutih radnji koje ljudi prenose sa stolnim računalima.

Tvrdi disk

Tvrdi diskovi koji se ugrađuju u ove prijenosnike u određenom broju slučajeva kapacitetom su identični onima koji se ugrađuju u veće prijenosnike. Radi se o 2,5“ diskovima kapaciteta od 60 GB pa sve do vrlo impresivnih 500 GB. Ipak, u ultraprijenosnicima se češće nalaze diskovi jednako veliki kao u većim prijenosnicima. Tek je prosjek nešto niži. SSD diskovi, svojevrsna budućnost diskova uopće, građeni su od memorijskih čipova u kojima se zapisuju podatci, kao u flash memorijama, a ne kao klasični diskovi koji se sastoje od ploča i glave za čitanje. Brzina pristupa podacima na ovakvim diskovima je jednaka nuli, a muče se jedino s brzinom prijenosa. Omogućuju ogromnu uštedu u potrošnji jer su klasični diskovi u sebi sadržavali elektromotore koji su pokretali desetak pločica te glavu za čitanje. Kod SSD diskova sve je potpuno elektroničko i nema nikakve mehanike potrebne za izvršavanje procesa. Kad je riječ o brzini vrtnje, u ove prijenosnike se ipak ugrađuju sporiji diskovi s brzinom od 4.200 okr/min ili nešto rjeđe 5.400 okr/min. To se osjeti u radu i vodi do sporijeg podizanja aplikacija i ukupno sporijeg rada sustava. Ugrađuju se okomito ili slot sustavom, kao i kod većih prijenosnika.

Baterija

Baterije koje se ugrađuju u ove prijenosnike nešto su šarenije što se oblika baterija tiče, te su često manjeg kapaciteta od onih koje se ugrađuju u veća prijenosna računala. Oblici variraju od izduženih do posve kockastih. Nekima nije moguće niti pristupiti. Drugi problem ovog pristupa je činjenica da kapacitet baterije znatno brže opada kada je baterija kontinuirano spojena na napajanje pa očekujte jednu promjenu baterije u računalu godišnje. Baterije ultraprijenosnika ne prelaze kapacitet od 5000 mAh, ali čak i kao takve ostvaruju vrlo dobre rezultate.

Grafički podsustav

Grafički podsustavi koji se ugrađuju u ovu skupinu prijenosnih računala pripadaju skupini nešto slabijih i u pravilu se radi o Intel GMA seriji grafičkih procesora, a rjeđe o samostojećim grafičkim karticama. Najčešće je to 3100 i 900/950 serija procesora koji vrlo često, na papiru, mogu sve što mogu i proizvodi nekih eminentnih i dokazanih proizvođača grafičkih čipova, ali u realnosti takve operacije provode teško i s mukom. Rijetko će se u ovakvim prijenosnicima naći kakav grafički čip ili kartica Nvidije i ATI-ja. Dakle, posljedica ugradnje slabijih grafičkih podsustava u računalo su uštede u potrošnji baterija, ali i smanjenje grafičke mogućnosti računala. Tako od većine ovih prijenosnika ne možete očekivati pokretanje i kvalitetnu provedbu bilo kojeg modernijeg igračkog naslova ili velike mogućnosti kad je riječ o obradi videa. Treba ponovno spomenuti da obrada fotografija i igranje video igara nije osnovna namjena ovakvih prijenosnika te da se od njih čuda zasigurno ne mogu očekivati. Ali, to ne znači da nema iznimaka.

Sustav hlađenja

S obzirom da se radi o prijenosnim računalima u koja se ugrađuju slabije komponente, tome su prilagođeni i sustavi za hlađenje. Prije svega mislimo na središnji procesor i grafički akcelerator, kao dvije uvjerljivo najtoplije komponente na računalima uopće. Tako ćete u ovim prijenosnim računalima mnogo češće naići na potpuno pasivna hlađenja čime se, osim uštede u potrošnji, postiže i osjetno smanjenje buke pri radu uređaja - što je pogotovo dobro pri korištenju prijenosnog računala u uredima i učionicama. Neki idu tako daleko da potpuno uklanjaju konvencionalne bakrene ili aluminijske hladnjake i ostavljaju samo tanku aluminijsku oplatu računala, kao jedini hladnjak na procesoru i ostalim komponentama. Time se postiže dodatna ušteda prostora. Ovakva rješenja su, napominjemo, ipak rjeđa i svode se na svega nekoliko modela. Dodatni prostor se potom koristi za povećanje mogućnosti računala ili daljnje smanjenje računala, što ovisi o dizajnu, ali i prioritetima koji si sami dizajneri zadaju.

Procesor

Procesori koji se ugrađuju u ove prijenosnike vršnim brzinama ne zaostaju za onima koji se ugrađuju u veće prijenosnike. Češće ćemo u ovakvim prijenosnicima naći različite ULV (Ultra Low Voltage) inačice procesora. Radi se o procesorima iznimno male potrošnje, koje vrlo često gotovo da nije potrebno dodatno aktivno hladiti. Ovim se ponovno postižu znatne uštede na potrošnji. U prosjeku se radi o slabijim procesorima s velikom dominacijom Intel Core 2 Duo arhitekture. Kod Intela, ove serije procesora su označene slovom U ili se radi o T2XXX seriji procesora ako se radi o ULV procesorima ili slovom L ako se radi o, nešto ipak rjeđim, LV procesorima. Svi su napravljeni u 65 nm proizvodnom procesu i dolaze s jednom ili dvije jezgre. Frekvencijski se nalaze između 800 i 1800 MHz. Najveće se razlike prepoznaju na frekvenciji rada FSB-a, koji je gotovo bez iznimke na 533 MHz, te pretežno manjim količinama L2 cachea na jezgri procesora od prosječnih 1 MB (veći prijenosnici u pravilu su opremljeni procesorima T serije s višim frekvencijama FSB-a i većim količinama radne memorije).

Radna memorija

Radna memorija koja se ugrađuje u ultraprijenosnike ne razlikuje se uvelike od memorija koje se ugrađuju u ostala prijenosna računala. Radi se o manjoj verziji DIMM utora i modula, (ugrubo) dvostruko kraćih od klasičnih DIMM modula koji se inače ugrađuju u malena računala i prijenosnike. Dolaze sa 72, 100, 144 i 200 pinova, a u moderna računala se ugrađuju ovi potonji. Razlike među ovim modulima jasne su zbog različitog položaja utora na samom modulu oko pinova. Razlika između DDR i DDR2 modula je jednako malena kao i kod DIMM i svodi se na jedva primjetno drugačiji položaj utora. Frekvencije rada memorija koje se ugrađuju u ultraprijenosnike ne zaostaju ni po čemu za većim prijenosnicima i penju se do, sada standardnih, 677 MHz. Oko ovog prosjeka vrti se većina ultraprijenosnika. Često niti kapacitetom memorije ultraprijenosnici ne zaostaju za većim prijenosnicima, te se u njih ugrađuje jedan do dva gigabajta radne memorije. Ako je potrebno proširiti memorijske kapacitete, tada ćete memorijskim modulima pristupiti na jednak način kao i običnim prijenosnim računalima - skidanjem zaštitne maske s donje strane prijenosnika, što će u većini slučajeva biti dovoljno za pristupanje memorijskim utorima.

Ostala elektronika

Ostalu elektroniku čini pomoćni čipset, kartice i elektronika taktilne pločice. Čipseti u ultraprijenosnicima identični su onima u većim prijenosnicima i ni po čemu se ne razlikuju. Radi se o i965GM i PM seriji čipseta gdje GM gotovo uvijek dolazi s integriranom grafikom, dok je PM više okrenut performansama.

Kartice koje se najčešće koriste kao dio prijenosnih računala su bežične i Bluetooth koje se koriste za proširenje mogućnosti prijenosnih računala. TV Tuneri se u pravilu na prijenosnim računalima nalaze također u obliku kartica.

Vanjske poveznice