Slušalice

Izvor: Vidipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Tipične supraauralne slušalice.
Slušalice su transduktori koji primaju električni signal putem žice ili nekog oblika bežičnoga pristupa te, pomoću ugrađenih zvučnik koji se nalaze u blizini uha, pretvaraju električni signal u zvučni val. Slušalice postoje praktično od postanka telefonije i radija. Slabi električni signali ranih telekomunikacijskih instrumenata mogli su se čuti jedino na slušalicama, jer za pokretanje zvučničke membrane nisu imali snage, a pojam pojačala u smislu u kojem ga mi danas poznajemo nije postojao. Službeno, za prvog proizvođača slušalica koji je proizvod ponudio na tržištu uzima se Beyer-dynamic koji je u ranim tridesetima počeo prodavati prve slušalice. Postoji nekoliko podjela prema kojima slušalice dijelimo u različite vrste i kategorije. Osnovna podjela slušalice dijeli na profesionalne i Hi-Fi. Hi-Fi slušalice su više okrenute punoći zvuka, dok su profesionalne precizne u smislu dobro izbalansiranoga zvuka. Osnovnu primjenu među amaterima slušalice nalaze kod uporabe walkman, mobitel, CD playera, MP3 playera i računala. Prema načinu prijenosa zvuka do membrane, slušalice je moguće podijeliti na slušalice sa žicom i bežične slušalice.

Podjela prema veličini ušnjaka

  • Cirkumauralne slušalice imaju najveće membrane, a svojom površinom i izolacijskim jastučićima pokrivaju kompletno uho. U pravilu su vrlo krupne i vrlo ugodne. Radi čvrste konstrukcije te, u usporedbi s ostalim tipovima slušalica, vrlo visoke kvalitete reprodukcije zvuka, najčešće se rabe u studijskim uvjetima i iznimno su cijenjene među audiofilima.
  • Supraauralne slušalice imaju jastučić koji dolazi na ušnu školjku, ali ne prekriva cijelo uho. U ranijim vremenima, posebice u prošlome mileniju, vrlo su se često dobivale uz linije i walkmane. Kvalitetom zvuka mogu parirati cirkumauralnim modelima, a zbog relativno velike membrane kvalitetom, u najvećem broju slučajeva, nadmašuju modele koji se stavljaju u uho.
  • Slušalice "za u uho" (in-ear) se smještaju u uho u pravilu dolaze bez potpore u obliku nosača koji nalazi na glavi ili na stražnjoj strani glave, iako postoje i modeli s nosačem. Smještaju se na otvor ušnoga kanala. U pravilu su vrlo jeftine, kako za proizvodnju tako i za krajnjeg potrošača, pa se vrlo često dobivaju uz različite prijenosne audiouređaje. Najveći im je problem to što ne izoliraju vanjski zvuk ni u najmanjoj mjeri, što vrlo često rezultira pojačavanjem zvuka od strane korisnika ne bi li nadjačao okolne zvukove, što pak može dovesti do oštećenja sluha. Vrlo često nemaju dobru reprodukciju niskofrekventnih tonova.
  • Slušalice za ušni kanal su vrlo rijedak tip koji se postavlja direktno u slušni kanal. Vrlo su komforne i krajnje prijenosne, nude vrlo dobru izolaciju vanjskih zvukova te vrlo duboke i dobro definirane niske tonove. Postoje univerzalne, na kojima se može mijenjati jastučiće kako bi se našlo onaj koji ponajbolje odgovara pojedinome slušnom kanalu i prilagođene, koje se kupuju po mjeri.

Podjela prema tipu kućišta

  • Otvorene slušalice su one koje s vanjske strane (koja se nalazi od uha) imaju rupice, što omogućuje dijelu zvuka koji od drivera ide prema natrag da prođe u prostor. Ovaj tip kućišta ne izolira slušatelja od vanjskih zvukova i omogućuje osobama u neposrednoj blizini da vrlo lako čuju zvuk koji nastaje u slušalicama. Ovakve slušalice u pravilu imaju puno bolji raspon zvuka koji pokrivaju te bolju kvalitetu reprodukcije zvuka radi izostanka rezonantnog efekta. Većina audiofilskih slušalica jesu upravo otvorene slušalice.
  • Zatvorene slušalice imaju potpuno izoliranu vanjsku stranu slušalice i ne dopuštaju zvučnim valovima napuštanje slušalice sa stražnje strane drivera. Kao rezultat ovoga, okolina slušatelja je pošteđena zvuka koji dolazi iz slušalica. Ovakve slušalice imaju nešto slabiju razinu vjernosti prijenosa zvuka, ali puniju bas liniju. Također, najčešće su jeftinije od otvorenih slušalica.

Vrste Drivera

  • Dinamički driver se sastoji od statičnog magnet elementa fiksiranog na okvir slušalice koji stvara magnetsko polje. U pravilu je riječ o feritu ili neodimiju. Membrana, koja se izrađuje od lakog materijala, najčešće celuloidnoga, polimerskog ili na bazi ugljika, pričvršćuje se na zavojnicu koja se nalazi unutar djelovanja magnetskog polja. Kada struju pustimo kroz zavojnicu, dođe do reakcije s magnetskim poljem koja dovodi do toga da zavojnica i membrana titraju pokrećući zrak i stvarajući zvuk.
  • Elektrostatički driver podrazumijeva elektrostatički nabijenu membranu razapetu između dvije perforirane metalne elektroda. Kada električna struja poteče elektrodama, one dobiju električni naboj i membrana se pomiče prema naboju pojedine elektrode, stvarajući pritisak zraka koji prolazi kroz perforacije na elektrodama što, zajedno s kontinuiranom oscilacijom membrane, dovodi do stvaranja zvučnog vala.
  • Balansirana armatura Riječ je u pravilu o slušalicama koje su isključivo ograničene na nešto veće vrijednosti od prosječnih slušnih kapaciteta običnoga čovjeka i najčešće se nalaze u slušalicama koje se smještaju u ušni kanal. Ovaj tip drivera se vrlo rijetko nalazi samostalno u obliku jednog drivera. Najčešće se kombiniraju međusobno ili s dinamičkim ili elektrostatičkim driverom kako bi se pokrili pojedini frekvencijski rasponi.

Receiver

Receiver za bežične slušalice.
Bežične slušalice dijelimo prema različitim tipovima prijenosa zvuka - na slušalice koje koriste analogni FM radiosignal, digitalni Bluetooth signal, WiFi i infracrvene slušalice. Za sve je karakteristično postojanje bazne stanice ili nekog oblika transmitera, odnosno odašiljača signala.

Radiovalovi su oblik elektromagnetske radijacije koji nastaje kada se titranjem elektron stvaraju valovi u radiofrekvenciji elektromagnetskog spektra. Kod radija titranje izaziva izmjenično elektromagnetsko polje koje nastaje kada struja prolazi kroz antenu. Radiofrekvencijski dio spektra pokriva raspon od nekoliko desetaka Hz do 300 GHz, iako se u komercijalnoj uporabi najčešće rabi vrlo uzak dio radiospektra. Ostali tipovi slušalica koriste standarde za bežični prijenos poznate s računala. Prvi čovjek koji je rabio radio valove u praksi je Nikola Nikola Tesla. Svoje je eksperimente prikazao je na poznatomu filmu u kojemu daljinskim upravljačem upravlja malom maketom broda po površini jezera. Tesla također drži patent kao izumitelj radija za bežični prijenos podataka i prava je šteta što barem u svojoj rodnoj zemlji ne učimo istinu o prvome radioputniku.

Vanjske poveznice

  • Tekst je preuzet iz časopisa VIDI.